Odabrao: Đelo Hadžiselimović
Čiča Zoranova koliba
Blog
nedjelja, rujan 2, 2012

"Evo najčešćih simptoma ove epidemije koja će zabrinuti mnoge administracije svjetskih vlastodržaca:

1. Tendencija da dopustiš da te vodi intuicija umesto da djeluješ pod pritiskom straha, nametnutih ideja i navika uvjetovanih prošlošću.

2. Potpun gubitak interesa za kritiziranje drugih i preokupaciju djelatnostima koje stvaraju konflikte.

3. Potpun gubitak sposobnosti za brigu – ovo je jedan od najozbiljnijih simptoma.

4. Kontinuirano zadovoljstvo u prihvaćanju ljudi i stvari onakvih kakve jesu, uz jačanje tendencije odustajanja od želje da ih se mijenja.

5. Želja za promenom sebe tako da se unutarnje misli, osjećaji i emocije te pitanja tijela rješavaju tako da unaprijeđuju zdravlje, kreativnost i ljubav.

6. Česti napadi smiješenja osmjesima što kažu “hvala” i koji stimuliraju osvještavanje jednote sa svim oko sebe.

7. Rastuća otvorenost prema spokoju, jednostavnosti, smijehu i sreći.

8. Sve češći trenuci ugodnog osjećaja ispunjenja i radosti u jedinstvu s vlastitom nutrinom.

9. Pronalaženje zadovoljstva u svojstvu mironosca koji širi radost i svjetlo umesto kritike i indiferentnosti.

10. Sposobnost da se bez napora živi sam, u vezi, s obitelji ili u zajednici na osnovi jednakosti, bez potrebe da se igra uloga upravitelja ili želje da se žrtvuje.

11. Osjećaj odgovornosti i radosti u tome da se svijetu ponudi ispunjenje snova o obilju, skladu i mirnoj budućnosti.

12. Potpuno prihvaćanje vlastite prisutnosti na zemlji i želja da se izabere svaki trenutak za ono što je dobro, istinito, živo i skladotvorno.



Ako želiš nastaviti živjeti u strahu, ovisnosti, konfliktima, bolestima i konformizmu, onda po svaku cijenu izbjegavaj ljude s gore navedenim simptomima, jer su vrlo zarazni. Ako već imaš te simptome, znaj da ti je situacija vjerojatno vrlo beznadežna. Medicinski tretman može privremeno potisnuti simptome, mada je njihov progres neizbježan.

Budući da ova pojava sreće izaziva gubitak straha od Najvišeg Bića, što je središnji stup na kome počiva vjerovanje judeo-kršćansko-islamističkog vjerskog sustava, te gubitak straha od smrti koji prožima moderno materijalističko društvo, na horizontu budućnosti su rizik društvenih nemira uslijed potpunog gubitka interesa za ratovanje i da se uvijek mora biti u pravu, skupovi sretnih ljudi koji spokojno rade, pjevaju, plešu i slave život, pojava slavljenja vlastitog fizičkog i duhovnog iscjeljenja, plima ekstremne radosti i kolektivnog emotivnog pražnjenja.

Etnolog @ 15:26 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 7, 2011
Večeras je na HTV-u, nakon punih 7 godina prenošenja i zastupanja pred hrvatskom javnošću službenih laži američke administracije o krivcima za skoro 3000 mrtvih 11. rujna 2001., prikazan dokumentarac "Zero - istraga o 11. rujnu" koji iznosi čitav niz podataka (a mnogi nisu ni stali u tih sat i pol) koji nepobitno dokazuju da iza svega što se dogodilo toga dana stoji planski inscenirana, krajnje traljavo izvedena i potom žurno zataškana obmana američke javnosti i svijeta, koja je trebala poslužiti za egzekuciju čitavog niza novih mjera u podjarmljivanju svijeta američkoj imperijalnoj sili, od sužavanja javnih i osobnih prava američkih građana do silovitih (metodom tzv. "shock and awe") napada na zemlje centralne Azije radi geostrateškog i osvajanja resursa tog područja. Iznenađen ovako otvorenim dovođenjem u pitanje službenih laži koje su do jučer (a i za koji dan na obljetnicu će vjerojatno opet) prenosili, shvatio sam da je ipak razlog tome što je Bushova era, kao i čitave njegove dvorske kamarile koja je prljavu rabotu u javnosti zastupala, pred samim istekom, a teren se priprema za dolazak novog političkog mesije koji bi trebao ponovo zamagliti oči Americi i svijetu da je on "Promjena u koju se može vjerovati". Nemam iluzija da bi takav dokumentarac bio prikazan bez odobrenja jastrebice Hloverke koja je glavna urednica redakcije u sklopu koje se nalaze Reporteri, emisija Mirjane Rakić za koju je ona odabrala rečeni film. Pa ipak, bolje ikad nego nikad, i zato pozdravljam ovaj odabir Mirjanin jer naša javnost još uvijek ni ne sluti u najluđim snovima koje su dimenzije te mračne rabote, a o našim jednoumnim političarima koji su nedavno sluganski plebiscitarno kroz Sabor provukli zakon kojim se američki vojnici izuzimaju odgovornosti pred hrvatskim zakonima, da i ne govorim.

Oni koji poznaju detalje jedne druge mračne bajke, one o izmišljenom Oswaldovom atentatu na Kennedyja, u ovom su dokumentarcu mogli prepoznati isti rukopis s gotovo preslikanim elementima. Sjećate se onog "čarobnog metka" koji je letio cik-cak po zraku i nanio - 7 čini mi se - ulazno-izlaznih rana na dva čovjeka u autu koji se kretao, da bi kasnije bio pronađen u mrtvačnici na nosilima u intaktnom stanju? Ovdje je u glavnoj ulozi jedna putovnica koja je, čudotvorno poput kipa Marijina s Kamenitih vrata, pripadala jednom od navodnih otmičara aviona koji se zabubao u jednog Blizanca, da bi kasnije bila nađena - netaknuta, nenagorjela, nakon što su sami avioni eksplodirali u sudaru s neboderom, a ovaj se srušio zbog navodnih enormnih temperatura vatre - nekoliko blokova dalje!?! Onaj je metak objasnio kako je Oswald mogao biti "usamljeni ubojica", a ova putovnica dokazuje da su islamski fundamentalisti bili otimači i piloti aviona.



Tko je gledao "JFK" Olivera Stonea, sjetit će se kako su brojni svjedoci bili ubijani, zataškivani, iskazi izokretani, nekontaktirani. Tako je i ovoga puta bilo. Kennedyjevo ubojstvo poslužilo je da razvlasti mračnu kliku koja je preuzela vlast nad vojno-političko-industrijskim establišmentom te da se nastavi vijetnamski rat, ova je obmana bila potrebna za pokretanje izmaštanog vječitog rata protiv "terorizma", a sve što je moglo raskrinkati tu laž bilo je ignorirano i potisnuto. Jesu li na pomolu doista novi vjetrovi s novim izborima u pokorenoj Americi? Nisam optimist.

P.S. Onima koji nisu vidjeli dokumentarac a zainteresirani su za argumente i istinu o toj nevjerojatno drskoj obmani, spreman sam presnimiti ovaj ili neke druge filmove na tu temu koji već godinama postoje na tržištu, ali je očito tek sada jedan od njih dobio zeleno svjetlo za prikazivanje na javnoj TV.
Etnolog @ 00:00 |Isključeno | Komentari: 18 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 31, 2011

Prošloga je tjedna zastupnik Partije ujedinjenih penzionera Đuro Perić u srpskom parlamentu zaprepašten postavio pitanje tko je izdao dozvolu i organizirao Thompsonov beogradski koncert, što je među zastupnicima izazvalo nevjericu i podsmjeh. Penzioner Perić je, naime, krivo protumačio novinski članak u kojem se govorilo o Thompsonovom koncertu u Biogradu, dok je ovaj shvatio da je riječ o Beogradu. Također, koji dan prije toga digla se buka u Srpskoj radikalnoj stranci oko toga kako je moguće da se diljem Srbije putem kabelske televizije moglo gledati Thompsonov maksimirski koncert iz 2007.g., što smatraju nedopustivim zbog njegova veličanja ustaštva. To, naravno, nikako nije dobro leglo deklariranim četnicima.

Pa sad, da su si radikalci dali malo mašti na volju, mogli su također uživati i u melosu koji je njihovom uhu puno bliži i poznatiji, a prepoznali bi ga u ponekoj pjesmi koju Thompson rado pjeva bez ikakvih problema. Iz jednostavnog razloga što je riječ o istim melodijama. Poslušajte "Anicu kninsku kraljicu":




A sad skoknimo malo istočnije, tamo je "Nad Kraljevom živa vatra":



Iznenađeni? Ako mislite da je riječ o izuzetku, jer su ustaštvo i četništvo nespojive kategorije, poslušajmo dalje kako to zvuči kad se boj bije, bije, za slobodu - ali čiju?!



 

Poznato? A ovo?



Osobno mi je bilo zgodno uočiti kako čak i tekstualno ova dvojica glazbenih blizanca slijede jedan drugoga: ovdje na teren istrčavaju zagrebačke frajle, tamo se nešto nagledavaju beogradske dame...

Pjesma o koljačima Juri i Bobanu poznata je vjerojatno svima, a osobito Thompsonovim poklonicima:



No malo je poznato da pored nje na istu melodiju postoji i ova partizanska, zapravo srpska verzija (kao, navodno, i još jedna hrvatska "Na Kupresu grob do groba"):



Ne ulazeći u genezu nastanka ovih recikliranih melodija, htio sam tek zagrepsti u temu kako krajnosti najčešće nisu tako daleko kako se to na prvi pogled čini, pa čak niti glazbeno.
________________________________________________


I jedan slabo poznati kuriozitet: UHRO, Ustaška hrvatska revolucionarna organizacija, osnovana je 1932.g., kad je obznanjen i tzv. Ustav UHRO (u časopisu Hrvatska pošta br. 11). Temeljem čl. 13 ustava a u svrhu izobrazbe za borbu, ustrojena je djelatna ustaška vojska, kao sastavni dio UHRO, a njezine službene i stališke dužnosti propisuje Službovnik ustaške vojske.
Toč. 3 Članka 3 Službovnika navodi da se časništvo dijeli na vojno i upravno časništvo, a vojno časništvo sačinjavaju:



Najviši vojni časnici:
a) ratovođa
b) nadvojskovođa
c) vojskovođa
Viši časnici:
a) krilnik
b) pukovnik
c) četnik
Niži časnici:
a) satnik
b) nadporučnik
c) poručnik


Uzgred, citirani ustaški Ustav objavljen je popraćen sljedećim antikristovskim pokličima Ante Pavelića u tadašnjem glasilu Ustaša (u broju za lipanj 1932.) : „Ustaška je dužnost vraćati milo za drago. Nu ne jednakom mjerom. Ustaše, zapamtite, ustaški se plaća: za zub - glavu, za glavu - deset glava! Tako veli ustaško evanđelje.“

Za one koji misle da se o Isusovom učenju informiraju u crkvi, dok zapravo tamo slušaju jedino teološke isprazne izmišljotine ili interpretacije koje zamućuju um, evo podsjetnika na Isusove riječi, pa ih usporedite s poglavnikovim „evanđeljem“:

„Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš. Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!" (Matej, 5,38-48)

Za trenutak logike, molim. Ako, dakle,
1. Thompson neskriveno veliča ustaštvo i invocira njegove pjesme, pozdrav i retoriku;
2. Ako je poglavar NDH-zije, sam poglavnik Pavelić izjavljivao da je ustaško evanđelje izravno suprotno Isusovom evanđelju;
3. Ako se mnogi viđeniji Crkveni dužnosnici priklanjaju i daju podršku Thompsonu, poput Sudca, don Kaćunka, biskupa Bogovića, fra Ljube Krasića i drugih;
4. A Crkva kao institucija tolerira to očijukanje svojih dužnosnika s ustaštvom koje je izrijekom antikristovski određeno;
5. Onda je sasvim jasno stoji li Crkva kao institucija (i svi oni koji se od nje takve ne ograđuju) na strani Isusovoj ili na onoj suprotnoj. Jer Isus je nedvosmisleno rekao: "Tko nije sa mnom, protiv mene je. I tko sa mnom ne sabire, rasipa." (Luka 11,23)

A ja bih dodao, opet citirajući Isusa, "Tko ima uši - neka čuje!" (Marko 7,16)


Etnolog @ 00:00 |Komentiraj | Komentari: 33 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 20, 2011

 

„Kad god vidite pticu u kavezu, ribu u posudi ili ne-ljudskog sisavca na lancu, gledate specizam. Ako vjerujete da pčela ili žaba imaju manje prava na život i slobodu negoli čimpanza ili čovjek, ili smatrate da su ljudi superiorni drugim životinjama, potpisujete specizam. Ako posjećujete vodene zatvore i zoološke vrtove, idete u cirkuse gdje se izvode 'točke sa životinjama', nosite ne-ljudsku kožu ili dlaku, ili jedete meso, jaja ili proizvode od kravljeg mlijeka, vi prakticirate specizam. Zagovarate li „humanije“ klanje pilića ili manje okrutno zatočivanje svinja, vi održavate specizam.“ – piše u svojoj knjizi Specizam (2004.) američka spisateljica, urednica i zagovornica prava životinja Joan Dunayer.






Prem
da postoji već gotovo četrdeset godina (skovao ga je Richard D. Ryder 1973. godine), sam pojam specizam široj je javnosti još prilično nepoznat. Poput nekih drugih civilizacijski proskribiranih „-izama“ i specizam upućuje na izvjesnu zadrtost: dok, primjerice, seksizam diskriminira žene u odnosu na muškarce u njihovim pravima ili vrijednosti samo na osnovi njihova roda, a rasizam to isto čini prema ostalim rasama u odnosu na vlastitu, specizam predstavlja „propust da se, s obzirom na pripadnost vrsti ili karakteristike tipične za neku vrstu, bilo kojem svjesnom biću prida jednak obzir i poštovanje“ (J. Dunayer). Drugim riječima, specizam je diskriminacija na osnovi vrste.

No što to praktično znači? Izdizanjem vlastitih, pristranih vrsnih preferencija na razinu ideologije odnosno načela, rađa se specizam. Svatko ima pravo na stav da, primjerice, ne voli ovu ili onu vrstu životinja (recimo, zmije ili pauke), a obožava neku drugu (npr. mačke, pse ili delfine), ili da ga ne-ljudske životinje općenito ne zanimaju. No, pretvaranje toga vlastitog pristranog stava u racionalizaciju kojom se nekim ili svim vrstama životinja, uključujući i ljudsku, pridaju vrjednija svojstva i samim tim posebna prava i položaj u odnosu na ostale, predstavlja izraz specizma. U skladu s time, i svaki pokušaj da se temeljem nalaženja uporišta u religijskim spisima ili nečijim filozofskim domišljajima misleće i osjećajne individue (što sve životinje sposobne doživljavati i jesu), a ovisno o njihovoj vrsti ili karakteristikama tipičnim za neku vrstu, rangiraju na nekakvoj vrijednosnoj ljestvici prema vlastitim pristranim kriterijima, u svojoj srži jest čin negativne diskriminacije i samim time predstavlja specizam.

Položaj u kojem se u većini društava današnjice nalaze ne-ljudske životinje izraz je specističkog stava da su ljudi superiorna vrsta kojoj pripada povlašteni status u odnosu na sve ostale životinjske vrste. Otud proizlazi i praksa da se ne-ljude gleda samo u svjetlu njihove iskoristivosti za ljudske svrhe – oni su suvremeno roblje ljudskog društva. Ne-ljude se nevine zatvara. Ne-ljude je dopušteno prisilno razmnožavati i uzgajati. Ne-ljudima se smije trgovati. Ne-ljude se smije nekažnjeno ubijati (osim kad predstavljaju nečije vlasništvo pa se time ljudima nanosi materijalna ili emocionalna šteta). Ne-ljude je dopušteno loviti. Ne-ljude se smije primoravati na izvođenje zabavnih točaka za ljudsku razonodu. Ne-ljude se smije uprezati u težak rad ili koristiti kao pomagalo invalidnim ljudima. Ne-ljude se smije mučiti, rezati, injektirati kemikalijama, bakterijama i virusima da bi se zadovoljila ljudska radoznalost. I to sve na milijardama napaćenih mislećih i osjećajnih individua. Bez specističkog stava da je sve ovo dopušteno samo zato što je riječ o pripadnicima drugih vrsta, to ne bi bilo moguće.

Ovakav stav i praksu prate i podupiru zakoni i propisi koji samo naizgled, formalno i u naslovu, iskazuju namjeru štititi ne-ljude od ljudskog zlostavljanja. U stvarnosti, zakoni o „zaštiti“ ili „dobrobiti“ životinja samo ozakonjuju specizam i specističko zlostavljanje u industriji hrane, odjeće, zabave i znanosti, dok tek periferno i prividno iskazuju skrb za patnju životinja.

Nasuprot tome, nespecistički bi stav i praksa podrazumijevali davanje svih onih temeljnih i primjenjivih prava ne-ljudskim životinjama koja ljudi zahtijevaju i sami za sebe: prvenstveno prava na život i slobodu. Također, sve ono što ne-ljudi proizvode (mlijeko, jaja, med, perje, dlaka...) njihovo je vlasništvo i moralo bi postati neotuđivo, kao i kad je riječ o ljudskom vlasništvu. Isto vrijedi i za ne-ljudske nastambe.

Kao i svaki „-izam“ koji iskazuje zadrtost i specizam proizlazi iz skučenog, neintegralnog pogleda na svijet te kao takav ne uviđa suptilne poveznice fine tapiserije sveukupnog života i prirode. On stoga stvara praksu koja naposljetku ugrožava i samu opstojnost ljudske vrste te uravnoteženog okoliša. Odustanak od specističkog svjetonazora ne predstavlja tek čin benevolentnog iskazivanja skrbi prema ne-ljudskim životinjama, već ukazuje na moralnu zrelost stava koji spoznaje neprocjenjivu važnost cjelovitog pristupa življenju i preuzima vlastitu odgovornost za dobrobit trenutno zasužnjenih ne-ljudi, za sebe i vlastito zdravlje, boljitak društva u kojemu živimo te za planetarni eko-sustav koji dijelimo sa svim ostalim vrstama na Zemlji.

Ovo je spot javnih osoba koje su se zauzele protiv masakra delfina koju provode Japanci. Kampanja je nastala na tragu dokumentarnog filma The Cove, snimljenog potajno na obalama Japana.
 


 



Etnolog @ 00:00 |Isključeno | Komentari: 59 | Prikaži komentare
petak, travanj 22, 2011
Ne biste vjerovali, ali za onoga koji "ima oči da vidi", civilizacijski glib u koji nas je doveo Zapad i njegova političko-vjerska elita (dominantno bjelačka, kvazikršćanska, kvazidemokratska), a kojemu nas tako zdušno i naša želi prišmajhlati, bio je transparentan još istaknutom francuskom misliocu prve polovice 20. st. Renéu Guénonu.  Već je tada bilo očito da  će sile koje stoje u pozadini nasilnoga nametanja točno određenog smjera kretanja svijeta u svakoj zemlji naći određeni sloj "pokondirenih tikvi" koje će ih spremno slijediti, poput čuvenih Radićevih "gusaka u magli".  Da ne bude zabune: te "pokondirene tikve" nemaju stranačkih boja (kao što nemaju niti rasnih boja, kako je vidljivo iz Obaminog kontinuiteta Bushove politike), to je jednostavno tip uma i kod nas u Hrvatskoj sasvim je u tom pogledu svejedno koja je stranka na vlasti. Upravo u svrhu uspostavljanja sustava u kojemu će takvi tipovi ljudi vladati i prividno se izmjenjivati kroz izborni perpetuum mobile, danas se po svijetu silovito rasađuje "demokracija", poput one u Iraku ili Afganistanu, a posredstvom NATO-a u koji smo i mi nedavno uletjeli jednoglasnim saborskim dizanjem ruku (uz časnu iznimku nezavisnog zastupnika Dragutina Lesara) i uz pomno svestranačko izbjegavanje referendumskog konzultiranja širokih narodnih masa koje će tu cijenu plaćati novcem i krvlju.

U sljedećem Guénonovom citatu napisanom još 1927. godine, on iznosi jezgrovitu osudu trenda koji je već tada počeo zahvaćati čitav svijet, a danas ga znamo pod imenom "globalizacija", vrlo smišljenog i namjernog u cilju podjarmljivanja čovječanstva pod globalnom diktaturom.



"Pomutnja modernoga svijeta nastala je, kao što smo rekli, na Zapadu i do nedavno je bila strogo lokalizirana, dok sada svjedočimo činjenici čiju ozbiljnost ne treba previdjeti: ista se pomutnja stala širiti posvuda, a čini se da preplavljuje i Istok. (…) Danas, naprotiv, pojedini su se istočnjaci više ili manje potpuno "pozapadili", napustivši svoju tradiciju da bi prihvatili sva zastranjenja modernoga duha i njegove zbrkane činitelje, zahvaljujući obrazovanju stečenom na europskim i američkim sveučilištima, pa u vlastitim zemljama potiču pomutnju i uznemirenost. (…) Neosporno je da Zapad sve preplavljuje: njegovo se djelovanje najprije proširilo na materijalno polje, koje mu je bilo neposredno nadohvat, bilo putem silovitih osvajanja ili pomoću trgovine i neumoljivog prisvajanja resursa svih naroda, ali sada se krenulo još dalje. Obuzeti svojstvenom potrebom da se preobrate, zapadnjaci su u određenoj mjeri uspjeli i drugima nametnuti antitradicionalni i materijalistički duh, i dok je prvi oblik osvajanja zahvatio samo tijelo, drugi truje um i ubija duhovnost. Prvo je, uostalom, pripremalo drugo i omogućilo ga, pa se tako naposljetku zapadni duh grubom silom uspio nametnuti posvuda, a drukčije nije moglo ni biti jer je jedino u tome stvarna nadmoć te civilizacije, tako inferiorne u svakom drugom pogledu. Zapadni proboj, proboj je materijalizma u svim oblicima, a samo to može biti; sve uglavnom licemjerne preruhe, svi 'moralistički' izgovori, sve 'humanitarne' objave, sva lukavstva propagande, koja se na trenutak može učiniti uvjerljivom kako bi bolje postigla svoj razorni cilj, ne mogu osporiti tu istinu, a mogu je nijekati jedino naivni ili oni koji imaju neki interes u toj doista 'sotonskoj' raboti u najstrožem smislu riječi."
(Guénon, René. 2004. "Kriza modernog svijeta". Mogućnosti 10/12:104-119; Guénonova knjiga Kriza modernog svijeta objavljena je 2005. u izdanju kuće Fabula nova, no ovdje je citirana prema izvatku prethodno objavljenom u časopisu Mogućnosti, zbog nekih nijansi u različitosti prijevoda.)
Etnolog @ 00:00 |Isključeno | Komentari: 14 | Prikaži komentare
petak, travanj 1, 2011

Vojni rok služio sam u Sloveniji, u Ajdovščini i imao vrlo neobičnu pogodnost da je u istu kasarnu istovremeno dospio i frend iz mog netom svršenog IV. razreda Centra za kulturu i umjetnost. Već tijekom obuke uspjeli smo se malo po malo izboriti i povezati s nekim djelatnostima koje su nam kao šuvarovski obučenim SSS novinarima bile bliske (izdavanje brigadnog biltena, organiziranje kulturnih djelatnosti i sl.), a kasnije smo obojica završili u redakciji koja se sastojala od nas dvojice. U dugim mjesecima izdavačkih i oranizacijskih aktivnosti koje su se odvijale u našem malom vojno-novinarskom i kulturnom utočištu, tom sobičku s dva stola, ormarom i peći, usred alpske zime i monolitnog, depresivnog militarističkog okruženja, imao sam povremeno prilike svjedočiti porođajnim bolovima pjesama u nastanku koje je moj drug istipkavao na glomaznom Olympusovom pisaćem stroju. Često bih oko koša u drugom kutu sobe našao zgužvane, po njemu neuspjele, pokušaje da osjećaje i misli pretoči u riječi.

Gledam ja njega tako jednom kako se muči, pali cigaretu za cigaretom, provlači nervozno prste kroz kosu, šeće amo-tamo... Pa što u šali, što u poluzbilji, da ga razonodim ali i razbijem sivo-maslinastu monotoniju dozom nadigravanja, rekoh:

- Pa što se tol'ko mučiš s tim pisanjem, napiši pa što izađe - izađe! Evo, ja bi' na tvom mjestu napisao deset pjesama dok ti napišeš jednu!
- Ma daj! He, he... 'Ajde onda, baš da te vidim!
- Hoćeš?! Dobro, reci temu/naslov i štopaj!

Misli on, misli, k'o profesor Baltazar, pa ispali ko iz topa, s laganim cerekom na usnama koji je odavao da misli kako me je sad uvalio u problem: - ĐURĐICE!!!

Primih se olovke i papira i za tili čas, ne sjećam se točno koliko, sročih pjesmu. Sjećam se samo pohvalne nevjerice na licu svoga frenda nakon što sam završio i kad ju je pročitao. A pjesmica je išla ovako:


ĐURĐICE
 
Procvale su đurđice,
u Zagrebu, kraj moje kućice.
Ugledala svjetlo dana
sitna bića neubrana.
Što ih tjera, kakva sila,
da ih zgazi stotinjak kila?
Dal' će stići pustit' cvijet,
il' tek rođene umrijet?
Nit' je mjesto niti vrijeme,
ovom svijetu dati sjeme.
Niti nji'vo, niti tvoje,
a još manje dô bih svoje.
Jer, kome? Zašto? Kako? Kud?
Čemu otkrit' svoju ćud?
Čemu otkrit' svoje boje
i privući parazite svoje?
Treba čekat' bolji dan,
za izbacit' sjeme van.

8.
siječnja 1986., 22.10   Ajdovščina


 
Možda me sjećanje vara, al' čini mi se da sam otada nalazio manje zgužvanih papira s odbačenim pjesmama oko našega koša za smeće...
Etnolog @ 00:00 |Komentiraj | Komentari: 35 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 27, 2011
Mislio sam napisati post o uporištima za društveno zasužnjivanje žene u zapadnim društvima, pokušati objasniti otkud toliki zazor prema ženskoj seksualnosti, u čemu su uporišta za žensku podređenost unatoč svim modernim i postmodernim tekovinama feminizma i emancipacije itd. Predznanstvena društva zasnivala su svoj pogled na svijet i društveni poredak na mitskim obrascima i s njima usuglašavala svoju društvenu praksu. Koji su mitovi odredili vrijednosni sustav Zapada? Plemenski mitovi židovske tradicije preuzeti iz tzv. Starog zavjeta. Međutim, onda sam se sjetio da se sve to vjerojatno, koga zanima u detalje, može naći na blogu Svjetlonoše, te da bih se vjerojatno zaputio prestručnim stazama koje bi čitateljstvu blogera bile naporne ili nezanimljive. Pa sam umjesto toga odlučio donijeti neke citate za koje malo tko zna, a koji nisu suprotni Biblijskim evanđeljima, premda su suprotni crkvenom učenju koje je izmaštala tijekom prvih stoljeća zatiranja Istine i nametanja Dogme. Riječ je o onim izvještajima o zbivanjima oko Isusa koja je rana Crkva zabranila i na čijem je uništenju (kao i njihovih sljedbenika) u to doba svoje mladalačke kriminalne delikvencije svesrdno radila. Pa hajmo vidjeti je li Isus bio ženomrzac kakvim su postali Crkveni svećenici koji su se nadahnjivali židovskim mitovima o stvaranju žene od rebra, njezinim proklinjanjem od strane Boga, kažnjavanjem menstruacijom itd. Također, je li doista bilo nužno da se Isus rodi od djevice jer je spolnost toliko prljava da bi bilo neprilično začeti ga seksom? (Imajte na umu da su ovo tekstovi koji su jednakovrijedni, a neki i jednako stari kao i službeno priznata evanđelja. Bili su u širokoj cirkulaciji i nema niti jednoga razloga zbog kojega bi se njima vjerovalo išta manje no bilo čemu u Bibliji. Štoviše, neki dijelovi predstavljaju citate i tumačenja Isusovih riječi koje poznajemo iz biblijskih evanđelja.)

Evanđelje po Filipu:

-  (55) "Neki su govorili: 'Marija je zatrudnila od Duha Svetoga.' Varaju se! Ne znadu što govore! Je li ikada neka žena zatrudnila od neke žene?" (U semitskim jezicima "Duh" se shvaća kao žensko.)

-  (55) "I Gospodin ne bi kazao: 'Oče moj koji jesi na nebesima', da on nije imao još jednoga drugog oca – nego bi samo kazao: 'Oče moj')."

- (59) "Tri žene uvijek su bile uz Gospodina: Marija, njegova majka, njegova sestra i Magdalena, koju zovu njegovom družicom. Njegova sestra, njegova majka i njegova družica, sve se zovu Marija."

- (63) "Spasitelj je volio Mariju Magdalenu više od svih učenika i često joj je ljubio usta. Ostali učenici su im došli i postavili mu zahtjeve. Rekli su mu: 'Zašto je voliš više nego sve nas?' Spasitelj im odgovori: 'Zašto ne volim vas tako kao nju?'"

- (67) "Gospod je sve ostvario u misteriju: krštenje, pomazanje, euharistiju, izbavljenje, i bračnu ložnicu. Zato je rekao: ' Došao sam da učinim da doljnje bude jednako gornjem i vanjsko jednako nutarnjem i da ih na onom mjestu sjedinim.' Ali on je na ovim mjestima govorio kroz simbole i slike."

Malo je poznato da je postojao i izvještaj o zbivanjima oko i nakon Isusova odlaska koji se pripisuje Mariji, tzv. Marijino evanđelje. Neovisno o Filipovom, ono također na neočekivano snažan način opisuje Marijin poseban položaj i odnos s Isusom. Zanimljivost ovoga teksta, po meni, je u tome da se posebnost Marijinog odnosa s Isusom kao žene ovdje ne dovodi u pitanje, već se javlja pobuna ostalih učenika protiv Marijinog autoriteta u tumačenju Isusova nauka. To, da je Marija imala osobniji odnos s Isusom no ostali učenici, gotovo se podrazumijeva. Jesu li baš oba teksta, i Filipovo i Marijino evanđelje, mogla samo tako izmisliti tako nešto (tim prije što od toga ne rade senzaciju već uzimaju za normalno) ili je vjerojatnije da su takvi dijelovi brisani iz poznata 4 evanđelja, kao što znamo da se činilo?



Osoba do Isusa s desne strane očito je žensko na Leonardovoj Posljednjoj večeri.

Evanđelje po Mariji, dakle, ovako opisuje Marijin nastup među učenicima koje je uhvatila malodušnost nakon Isusova odlaska:

"Petar reče Mariji: 'Sestro, znamo da te učitelj ljubio više od ostalih žena. Reci nam, po svome sjećanju, koje su bile riječi Spasitelja – koje ti znaš ali mi ih ne znamo, niti smo ih čuli.' Marija odgovori: 'Što je od vas skriveno, to ću vam objaviti.' Ovako je govorila: 'Ja', rekla je, 'ja sam vidjela Gospodina u viđenju, te sam mu rekla: 'Gospodine, danas sam te vidjela u viđenju.' On mi odgovori: 'Blagoslovljena ti koja se nisi uplašila kad si me vidjela. Jer, gdje je um, ondje je blago.' Upitah ga: 'Gospodine, vidi li onaj koji ima viđenje pomoću duše ili duha?' Spasitelj mi odgovori: 'On ne vidi ni dušom ni duhom, nego umom koji je između njih – to je ono što vidi viđenje i to je (…)'" – Dalje nedostaju stranice rukopisa.

Vidimo da Marija opisuje svoje unutarnje iskustvo komunikacije s Isusom nakon njegova odlaska, a onima koji ovo čitaju s negodovanjem a smatraju se vjernicima, preporučujem da razmisle zašto bi bilo vjerojatnije da je Pavle, koji nikada nije vidio živoga Isusa, imao unutarnji audio kontakt s Isusom (nakon čega je, BTW, počeo širiti nauk potpuno stran Isusovim riječima), a to ne bi bio slučaj s Marijom, koja ga je u stopu pratila za života i koju je, kako kažu izvori, osobito ljubio? Zato što je žena?!? I zato što to kažu svećenički ženomrsci?!

Nakon toga slijedi još dio nauka kojega je Marija primila. A potom: "Kad je Marija to izgovorila, zašutjela je, jer Spasitelj više ništa nije rekao." Zatim se Andrija pobuni protiv Marije, što ražalosti ženu. "Tada Marija zaplaka i reče Petru: 'Petre, brate moj, ta što misliš? Misliš li da sam sve to u svome srcu zamislila, ili da lažem o Spasitelju?' Levi se obrati Petru, govoreći: 'Petre, uvijek si bio nagle naravi. Vidim da se prema ženi odnosiš kao prema neprijateljima. Ako ju je Spasitelj učinio dostojnom, zašto je onda odbacuješ? Sigurno je Spasitelj dobro poznaje. Zato ju je ljubio više nego nas. Neka nas bude stid, prigrlimo savršenoga čovjeka kao što nam je zapovjedio, i propovijedajmo evanđelje ne smišljajući nikakvih drugih pravila ni zakona uz one koje je ustanovio Spasitelj.'"

Kamo sreće da su klerici imali mudrosti poslušati Levija. Što su umjesto toga učinili? Ono što je, prema Otkrivenju po Petru, još jednom od ranih spisa, Isus u svom posthumnom obraćanju Petru također predvidio:

"Oni će slaviti ime mrtvoga čovjeka, misleći da će postati čistima. No, oskvrnut će se i pasti u ime pogreške i u ruke zlog, lukavog čovjeka (Pavla, op. Č.Z.k.), te će prihvatiti višestruku dogmu i vladavinu hereze. Jer, neki će od njih oskvrnuti istinu i objaviti nauk zla. Govorit će zlo jedni protiv drugih… No, mnogi drugi, koji se protive istini i glasnici su pogreške, svoju će pogrešku i svoj zakon okrenuti protiv mojih čistih misli, misleći da dobro i zlo potječu iz jednoga izvora. Oni trguju mojom rječju… Bit će i onih koji su izvan našega broja i koji se nazivaju biskupima i đakonima, kao da su svoju vlast primili od Boga. Oni se klanjaju vođama. Ti su ljudi suha korita."

Amen, dodajem ja. Za one koji žele provjeriti, proučiti i sl., svi citati nalaze se u knjizi Knjižnica Nag Hammadi, Biblioteka Svjetlost, TELEdisk i Cipetić (bez godine izdanja).

P.S. Molim one koji namjeravaju diskreditirati gornje navode uspoređivanjem i svođenjem  napisanoga na Dana Browna i njegovu beletristiku, da se ne zamaraju pisanjem komentara, jer Brown je pisao komercijalno štivo, a ovdje je riječ o povijesnim izvorima koje treba sagledavati kao takve, a ne kroz hit biblioteku 21. stoljeća.

Etnolog @ 00:00 |Isključeno | Komentari: 15 | Prikaži komentare
subota, veljača 12, 2011

Premda je Bushova era (samo zasad) na izmaku, ne zavaravajte se jer dinastije Bush-Clinton u stanju su jos desetljećima vladati Amerikom, kao što vladaju već skoro 30 godina - how about that for a world's greatest democracy!? Roadmap za takav razvoj događaja vidi OVDJE. Pa evo dok ova epizoda ere Bush još nije prošla da lansiram jednu svoju pjesmu (prepjev) napisanu prije koju godinu na valu onog već ranije u jednom postu opisanog jeda s antiratnog prosvjeda prilikom boravka u Australiji. Ova je zapravo obrada Balaševićeve Ćaletove pesme, pa tko voli karaoke a ne voli Busha i američki imperijalizam, neka pusti Ju Bi To s Balaševićem a nek pjeva donje stihove - it's fun, at least for me! :-) 








BUSHOVA PJESMA

1. Ne pitaj ga nikad više


Zašto barut svud miriše

Ne sjeća se, to je priča duga...

Ne pitaj ga tu pred svima

Šta to u Iraku ima

Ne pitaj ga nikad zašto puca...

 

RF.

 

Bolje da šešir nema

Pod njime đavo drema

Sneva i izvoljeva

Đavo mu je kriv...

Budi ga u zlo doba

Za njega red ne važi

On mora sve da proba

To đavo naftu traži

Ne puca što uživa

Nit što mu dobro stoji

Puca da naftu osvoji.

 

 

2. Ne pitaj ga, ne zna kasti

Gdje će koja bomba pasti

Gdje će past raketa s katapulta...

Ne pitaj ga što na kraju

Sve države za njim laju

Ne pitaj ga nikad kog će sutra...

 

RF.

 

Bolje da šešir nema

Pod njime đavo drema

Sneva i izvoljeva

Đavo mu je kriv...

Budi ga u zlo doba

Za njega red ne važi

On mora sve da proba

To đavo žrtvu traži

Ne ubija što uživa

Nit miris krvi voli

Ubija da brojke umori.

 

 

3. Ne pitaj ga dal' je zima

Dok po svijetu s vojnicima

Milijune za elitu skuplja...

Ne pitaj ga zašto ptice

Zamijenile su letjelice

Ne pitaj ga nikad zašto lupa...

 

RF.

 

Bolje da šešir nema

Pod njime đavo drema

Sneva i izvoljeva

Đavo mu je kriv...

Budi ga u zlo doba

Za njega red ne važi

On mora sve da proba

To đavo New Order traži

Ne, ne lupa što uživa

Nije to spika prava

Lupa da masu uspava.

Etnolog @ 00:00 |Isključeno | Komentari: 26 | Prikaži komentare
petak, veljača 4, 2011

Jučer sam, u nedjeljnom neobaveznom šaltanju programa na TV, naletio nakon dugo vremena na propovjed propovjednika kršćanske zajednice ili crkve Riječ života tituliranog nazivom apostol Šićko. Naviknut na njegov gorljivi ton u kojemu nema ni daška sumnje i klasično spretno skakanje amo-tamo po Bibliji kompiliranjem nespojivoga u uvjerenju kako je Biblija doista neko cjelovito djelo koje je Bog sam promislio, osmislio i ljudskom rukom zapisao, ovoga puta bio sam osupnut još jednom manifestacijom javne dvoličnosti zapadnoga, u ovom slučaju našeg, hrvatskog javnog morala. Naime, Šićko se je u nekom kontekstu zapleo u pojašnjavanje toga kako nas ljude razni zlodusi (doslovce, u smislu demoni) nastoje navesti na neku relativizaciju i prihvaćanje nekih sadržaja koji ne dolaze od Boga, pogotovo kad je u pitanju vjera i kultura. I kako to već stotinama godina kršćanski džezisti čine, brže-bolje našao je u Starom zavjetu neke primjere kojima potkrepljuje ono o čemu govori. A što je našao? Mjesta na kojima se navodni Bog obračunava sa Židovima te ih tisuće pomru zbog toga što su se miješali s drugim narodima Bliskoga istoka, stupali u međunacionalne brakove i prihvaćali religijske sadržaje drugih naroda.

Daaa? Tako veliki zločin su počinili ti ljudi da ih je trebalo kazniti pomorom, gospodine Šićko? Nisu mene takvi Šićkovi stavovi iznenadili sami po sebi, jer svojevremeno sam objavio rad u kojemu sam istraživao period progona vještica u Hrvatskoj, gdje sam naišao na iste takve propovjedi u 17. i 18. stoljeću kod katoličkih svećenika. Jedino, tamo se u skladu s ondašnjim vremenom, kao preporuka obznanjivalo da one koji odstupaju od onoga što Crkva kaže da je Bog naredio i rekao, treba spaljivati u ognju. Šićko to, kao ni ostali katolički, pravoslavni i protestantski svećenici današnjice, ne smiju više činiti, ali duh njihova nauka i poruke ostao je isti: mi jedini imamo ISTINU, sve drugo je religijski i kulturni otpad, a k tome je i opasno jer ispod kulturne različitosti kriju se tamne snage demona koji žele zavesti na stranputicu kršćanski smjernoga vjernika.

Dobro. Mogu ja razumjeti da Šićko tako misli. To je njegovo pravo. Kao što je pravo nekoga misliti da su crnci niža rasa i da ih nikada nije trebalo abolirati već da su stvoreni za služenje bijelcima. Ili kao što je pravo nekoga drugoga misliti da je šteta da tzv. židovsko pitanje nije riješeno metodama korištenim u drugom svjetskom ratu. No, takve misli u civiliziranoj zemlji i ostaju u sferi intime i misli pojedin(a)ca, ali nemaju legitimitet izricanja u javnosti. Nikome stoga ne pada na pamet u Hrvatskoj pojavit se na televiziji i govoriti kako "crnčuge treba zasužnjiti jer su niža rasa" ili "da Židove treba potamaniti jer kontroliraju bankovne sustave a time i države". Kako je stoga moguće da Šićko dođe na TV i kao primjer današnjim generacijama za odnos prema drugim kulturama i religijama navodi starozavjetne primjere gdje se kao Bog žesti nad Židovima jer su dopustili inkulturaciju?!? Kako je moguće legalno u Hrvatskoj danas na sva usta promicati kulturnu nesnošljivost?

Želim ovdje navesti samo jednu činjenicu, a to je da je 2007. Hrvatska kao četvrta zemlja u svijetu ratificirala UNESCO-ovu Konvenciju za zaštitu i promicanje raznolikosti kulturnih izričaja, a dosad ju je ratificiralo još 60-ak zemalja. Prema jednom dokumentu predsjedavajuće članice EU “interkulturni dijalog i priznanje raznolikosti važni su faktori koji pridonose miru, socijalnoj koheziji i građanskim pravima u društvima koja sve više postaju etnički i rasno mješovita”. Nadalje, Europska je unija proglasila 2008. godinu  Europskom godinom interkulturnog dijaloga, upravo na tragu potrebe za sve većom međukulturnom tolerancijom i prihvaćanjem. U takvome ozračju proklamiranih načela imamo činjenicu da jedna kršćanska zajednica otvoreno promiče zazor prema drugim kulturama i to prolazi. To nije slučajno. Zašto?

Zato što živimo u većinski kršćankome društvu (prema zadnjem popisu), a kršćanstvo je u svojoj osnovi autoritarna ideologija. Ono se u korijenu ne zasniva na prihvaćanju drugoga, već na potrebi za njegovim preobraćenjem, za njegovom promjenom da bude kao i mi. Kršćanstvo ne podnosi različitost, ono počiva na predodžbi da samo ono ima izravnu poveznicu s Bogom (tzv. Novi zavjet za razliku od Staroga zavjeta s Bogom koji je navodno vrijedio samo za Židove). Ta se poveznica kršćana s Bogom ostvaruje kroz ovaj ili onaj kompleks vjerovanja i praksi (ovisno o konkretnoj kršćanskoj denominaciji), a svi mi ostali nemamo sredstva tzv. "spasenja", pa smo samim time, smatraju kršćani, "izgubljeni" osim po nekoj posebnoj božanskoj milosti slijedom vlastita ćudoredna života kojim smo slijedili kršćanski nauk makar formalno nismo bili učlanjeni u taj elitni klub.

Stoga ne treba smatrati da je Šićko tu neki kršćanski šovinistički izrod - on samo govori ono što je svim kršćanskim svećenicima inherentno ili čak i propisano misliti (sam kršćanski puk najčešće nije niti upućen da je ovakav stav impliciran u njihovome credu). Dapače, u dokumentu Dominus Iesus kojega je u kolovozu 2000. godine odobrio papa Ivan Pavao II, a proizveo ured sadašnjega pape Benedikta XVI zvan Kongregacija za nauk vjere (preimenovana bivša Rimska inkvizicija) sadržane su mnoge odredbe kojima se jasno naređuje što kršćanski vjernici imaju vjerovati i ispovjedati. Među mnogim biserima duhovnosti tamo stoji i da je "u proturječju s katoličkom vjerom promatrati Crkvu kao jedan od putova spasenja, uz one koje čine ostale religije, koje bi bile komplementarne Crkvi ili čak s obzirom na bit njoj istovrijedne" (Dominus Iesus 2000:45). Također se ustanovljuje da se "jednakost, kao pretpostavka za dijalog, odnosi na jednako osobno dostojanstvo strana u dijalogu, a ne na doktrinarni sadržaj" (isto:8). Napokon, ovaj dokument tvrdi da se sljedbenici ostalih religija nalaze "objektivno govoreći" u "stanju teške manjkavosti" (isto:46) u odnosu na pripadnike katoličke crkve koji "imaju puninu sredstava spasenja". A čitava motivacija za nastanak dokumenta objašnjava se ciljem "ponoviti i razjasniti neke istine vjere" (isto:49) a potaknut je osjećajem "opasnosti relativističkih teorija koje nastoje opravdati religijski pluralizam, i to ne samo de facto nego također de iure (ili načelno)" (isto:8).

I eto nas na kraju kod Šićka s kojim smo započeli. Premda su naizgled nepomirljivo suprotstavljene, male, nove protestantske zajednice i stara katolička matica zapravo su složne u jednome (a u tome su, kako rekoh, složne sve kršćanske crkve): samo oni vrijede, ostali tek toliko da im se formalno prizna neko ljudsko dostojanstvo, ali ono što vjeruju i naučavaju, premda može imati poneku mrvicu istine (i ćorava koka nađe zrno), u osnovi je zabluda i kao takva izvor opasnosti za kršćanski puk. I zato kršćanski kler vidi "opasnost" od religijskog (znači kulturnog) pluralizma i želi djelovati u smjeru njegova ograničenja i stvaranja zazora te istiskivanja od tamo gdje su se uspjeli slučajno probiti (kao Yoga u svakodnevnom životu prije par godina u program rekreacije za nastavnike u školama). Otud Jezerinčevo i Kustićevo svojevremeno prozivanje yoge i samospoznaje kao magije i sotonizma, otud zazor prema onome što ne razumiju. Kako reče Isus, jao onima koji drže ključeve kraljevstva nebeskog: sami ne ulaze niti puštaju da uđu oni koji bi htjeli.

No ono što je žalosno je da država nema snage, niti inteletkualne niti pravne, a ni volje zabraniti ovakvo manifestiranje i pozivanje na kulturnu netrpeljivost. Jer tada bi se moralo zaći i dublje u problem odnosa države i Crkve, a zasad je taj odnos, nakon sramotnog potpisivanja Vatikanskih ugovora, u "ruka ruku mije" načinu suživota. Moralo bi se preispitati i opravdanost indoktrinacije djece u autoritarni kršćanski teološki sustav mišljenja posredstvom vjeronauka kao predmeta u javnim školama, koji je suprotan načelno deklariranim građanskim vrijednostima države i društva, poput spomenute prihvaćene Konvencije o zaštiti i promicanju kulturne raznolikosti. I to je jedan od razloga zašto se u predloženom Europskom ustavu ne spominju kršćanski korijeni Europe. To je i razlog zašto kršćanstvo ne može biti osnova za izgradnju budućnosti niti Europe, niti bilo kojega društva. Jer dosljedno provođenje kršćanske teologije, koja nema apsolutno nikakve veze s Isusovim naukom, uvijek vodi u autoritarnost i isključivost, a Svemir i Kreacija počivaju na inkluzivnosti i povezanosti. Stoga su sve ovakve nauke i propovjedi protivni ne samo Isusovom nauku na koji se pozivaju i kojega u suštini ne razumiju, već i Stvarnosti samoj.


Etnolog @ 00:00 |Isključeno | Komentari: 18 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 14, 2010

Vilinski svijet je, ako je suditi prema brojnim mitovima i usmenoj predaji oduvijek bio prisutan među ljudima. Bilo da govorimo o tradicijskim usmenim bajkama ili legendama, epskim ili lirskim narodnim pjesmama, ili pak o frazeološkim književnim formama, poslovicama i izričajima- nailazimo na opise vila u prepoznatljivom kontekstu i ulozi. Vile su, prema tim izvorima, antropomorfna bića, izgledom mladih djevojaka izvanredne ljepote, uvijek u besprijekornoj bjelini. Imaju krasne duge, ponekad zlatne raspuštene kose što dosežu do njihovih nogu. Tijelo im je vitko i lagano, oči prodorne, a glas tako milozvučan da "...onoga, koji Vilu jedanput pjevati čuje, srce od miline kroz sav život boli, te on ne može više slušati Čovječjega glasa".



U skladu s tim, epiteti koji se vilama najčešće pripisuju su bijela, lijepa, gizdava, draga, tanka, hitra slavna, uzorita, mila, plemenita, vragolasta, ali i razbludna, grešna, huda, naudna. Ovi posljednji nagovještavaju nam i ambivalentnu prirodu vile, koja koliko god najčešće jest dobrohotna i sklona ljudima, toliko postaje opasna ako joj se čovjek na neki način zamjeri. Dvostruka se priroda vile očituje i u njezinom fizičkom izgledu: premda ljepotom i sjajem svoje pojave može osupnuti, donji dio njezina tijela odlikuju životinjske noge, najčešće magareće ili kozje. Prebivališta vila ovise o okolišu u kojem borave, pa ih dijelimo na zemne, vodene i zračne vile. Najbrojnije su zemne vile.

Hrvatska topografija obiluje vilinskim staništima i nije rijetkost da i naseljena mjesta preuzmu njihovo ime pa tako imamo mjesta Vilindolac, Vilište, Vilčić, Vilenjak itd. Poznata boravišta vila su i planine. Gotovo svaka planina ili gorje u Hrvatskoj ima u narodnoj predaji svoje vilinske dvore, a Velebit, Biokovo, Mosor, Dinara, Učka, Zagrebačka gora, Petrova gora, Papuk, Dilj, Samoborsko i Krapinsko gorje samo su neki od primjera. Sastajalište vila može biti i određeno drvo ili raskrižje puteva.

Narodna predaja govori o vilinskim sastancima s plesanjem vilinskog kola, i čuvenim vilinskim gozbama. Tim sjajnim i raskošnim gozbama s najslasnijim jelima, bezbrojnih okusa, bili su ponekad prisutni i ljudski odabranici ili odabranice. Upravo su oni, a ponekad i slučajni namjernici koji bi nabasali na vilu, tisućljećima pronosili svjedočanstva o vilinskom svijetu i njegovim osobitostima. U hrvatskoj pretkršćanskoj religijskoj kulturi te su osobe nazivane vilenicama i vilenjacima. Oni su u svojim seoskim zajednicama uživali poseban status jer su posjedovali sposobnosti da održavaju komunikaciju i kontakt s vilama. Taj bi se odnos najčešće stvarao u djetinjstvu ili ranoj mladosti, kada bi vile otele dijete, mladića ili djevojku te bi oni na neko vrijeme nestali iz zajednice. Po povratku bi manifestirali sposobnosti iscjeliteljstva, proroštva, te magijske zaštite od zlih utjecaja.

Gradeći svoje stvaralaštvo na predajnoj baštini, te pod utjecajem grčko-rimskog mitološkog nasljeđa, predstavnici hrvatske renesansne književnosti, pjesnici: Džore Držić (1461.-1501.), Mavro Vetranović Čavčić (1482.-1576.), Marin Držić (1508.-1567.), Nikola Nalješković (1510.-1587.) i drugi obradili su i svijet vilinskih bića. Između vila i ljudi u tim djelima, dolazi do prisnih, čak i ljubavnih odnosa. Junaci tih djela nailaze na vilu u pastirsko-mitološkom ambijentu i bivaju opčinjeni njenom ljepotom i često su spremni robovati joj do smrti. U prvom hrvatskom romanu (pisanom 1536.) Planinama Petar Zoranić (1508.- ?, između 1543. i 1569.) opisuje ljubav Dražnika i Novaka s vilama Jelom i Marom, a napisao je i djelo pod nazivom Vilenica.

Početkom 20. stoljeća novi je život toj usmenopredajnoj praslavenskoj baštini udahnula hrvatska književnica naročitog senzibiliteta, Ivana Brlić Mažuranić (1874.-1938.). U svojoj zbirci pripovjedaka Priče iz davnine profinjenim je uvidom i njegovanim jezično-stilskim izričajem uspjela dočarati patiniranost i autentičnost svojih priča i njihovih likova, privlačeći čitatelje svih generacija u čudesni svijet bajkovitosti gdje prebivaju Regoč, Palunko, Neva Nevičica, Jagor, Toporko, Potjeh, Stribor, Rutvica, Jaglenac, Bjesomar, Svarožić...



Upravo su iz ovog odabranog društva dva posebno dopadljiva lika svima poznatih imena, mala vila Kosjenka i član družbe Domaćih (malih kućnih duhova ognjišta) Malik Tintilinić, našli svoje mjesto i na ovoj seriji poštanskih maraka Hrvatske pošte. No, nadahnuće u vilinskim predajama ne prestaje niti danas, na početku 21. stoljeća. Neprolazna fascinacija onostranim, mogućnošću komunikacije između pragova različitih, a opet povezanih svjetova što supostoje na zajedničkoj planeti Zemlji, iznjedrila je i vrlo recentna umjetnička ostvarenja, naravno u suvremenom mediju filma i spektakla. Najbolji primjer za to svakako je ekranizacija Tolkienovog djela Gospodar prstenova koji najsuvremenijim efektima modernom čovjeku ispunjava pradavnu potrebu za uvidom u mitske razine, i nadomješta izgubljeni kontakt s vilinskim svijetom.

(Ovaj tekst objavio sam na pratećem letku uz seriju maraka Hrvatski vilinski svijet Hrvatske pošte 2003. godine. Autorica vizualnog rješenja je akademska slikarica i dizajnerica Sanja Rešček. Tko želi više saznati o pretkršćanskom kultu vila i njegovim nositeljima vilenicama i vilenjacima, evo preporučene literature.)


Etnolog @ 19:31 |Komentiraj | Komentari: 28 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 6, 2010

Preminula je Iva Bagić. Dvadesetpetogodišnja voditeljica RTL televizije. Od tumora na mozgu. Kao glavnu vijest na svojim naslovnicama to prenose vodeći portali Index, Jutarnji, Večernji, Net, T-portal... Koja su profesionalna i životna postignuća te mlade djevojke kojima je zaslužila ovoliki publicitet na svom odlasku? To se ni u jednom tekstu ne navodi. Slabo pamtim sva ta prolazna, slična i nebitna televizijska lica voditeljica, pa sam tek nakon konzultacija uspio iščeprkati da je nekoć vodila trač magazin Ekskluziv i dosta davno emisiju tipa Šaljivi kućni video. Drugo nisam uspio saznati. Ovaj silni medijski hommage tim je neshvatljiviji.




No čak i ako prihvatimo da u svijetu medija postoji konstantna glad za vijestima o licima koja su poznata samo po tome što su poznata, a pogotovo kad je riječ o vijestima koje izazivaju emocije, neshvatljivo je nešto drugo. Brzojav sućuti obitelji preminule Ive uputila je i premijerka Jadranka Kosor. "S dubokom sam žalošću primila vijest o smrti Vaše voljene Ive. Ne postoje riječi utjehe koje bi mogle ublažiti agoniju gubitka voljene osobe, pogotovo kada završi jedan mladi život u trenutku u kojem je tek zapravo trebao početi.

U ovim tužnim i bolnim trenucima za Vašu obitelj, Ivine prijatelje i poznanike, ali i sve one koji su je znali s malih ekrana i bili očarani njezinim mladalačkim šarmom, beskrajnom voljom i pozitivnom energijom, molim Vas primite izraze duboke sućuti i suosjećanja, u ime Vlade Republike Hrvatske i moje osobno", stoji u brzojavu.

Prije pola godine u pedesetprvoj godini umrla je moja dugogodišnja prijateljica i kolegica Olgica Tomik, dipl. hispanistica i indologinja. Radila je u dokumentaciji i izdavaštvu Instituta za etnologiju i folkloristiku. Dvadesetak godina svoga rada uložila je u funkcioniranje jedne znanstvene ustanove, bila njezin marljivi kotačić, kao izvršna urednica institutskog znanstvenog časopisa prelomila je i tehnički uredila čitav niz njegovih hrvatskih i engleskih izdanja. Također je bila izvršna urednica niza monografija u izdanju instituta. U mladosti je bila vrlo aktivna u Hrvatskom društvu esperantista, bila njegova tajnica i radila na idealističkoj misiji širenja univerzalnog i laganog međunarodnog jezika. Pored svega, bila je i osoba kojoj su mnogi kolege pristupali intuitivno osjećajući njezinu Riblju empatiju i stoga dijelili s njom svoje životno breme.




Kad je, također prerano, umrla od kratke i teške bolesti, nijedan portal nije to objavio, nijedne novine, nijedna televizija. Ni predsjednica Vlade niti resorni ministar nisu uputili svoje brzojave sućuti. Zašto? Čime je jedna tv-voditeljica beznačajnih emisija kratkog staža zaslužila toliku počast i primat pred dugogodišnjom korisnom radnicom ovoga društva? I ne samo pred Olgicom već stotinama Olgica i njihovih muških pandana, vrijednih članova ovoga društva koji umiru tiho i neuočljivo za javnost nakon niza godina predano i korisno odrađenog posla na svojim radnim mjestima?

Odgovor je samo jedan i on upućuje i ovim primjerom da se nalazimo pri dnu ovog mračnog doba u kojemu su svi parametri normale i zdravog razuma izokrenuti, iskrivljeni i pervertirani. Orwell je projicirao sljedeće postulate u njemu buduće društvo u kojem mi danas živimo: "Rat je mir. Sloboda je ropstvo. Neznanje je moć." Mislim da je mogao dodati i još jedan, jer on odražava kriterij važnosti koji danas prevladava: Nebitno je bitno.


Etnolog @ 23:48 |Komentiraj | Komentari: 64 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 28, 2010
Ostale su još dvije fotografije odnosno dva stiha iz ove serije. Prvi je asocijacija na nepregledne nizove stanova i ljudi u njima koji žive nikad fizički bliže, a nikad susjedski i ljudski otuđenije. U čitavoj Hrvatskoj nema boljeg primjera od Mamutice u Travnom. Drugi je stih zamišljen kao misaoni oblačić u stripu iznad glave kipa na ulazu u Umjetnički paviljon na Trgu kralja Tomislava. Pomislio sam što bi mogao reći jedan takav lik da može opisati svoja opažanja tijekom desetljeća za vrijeme kojih je promatrao zbivanja u svom i širem vidokrugu. Mislim da bi zaključak jednog takvog strpljivog promatrača morao biti upravo ovakav, sintetski i filozofski.




Like an endless stream

Of You and Me,

There It is, and He, and She,

And more of Us, and Them, and Those,

And That, and These are streaming close.

 

They are here

And so are we.

We're so near

It's hard to see.

____________________________________________







This is strange:

All across the horizon's range

There's always something new,

But never really any change.


Etnolog @ 21:22 |Komentiraj | Komentari: 27 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 14, 2010

Nastavljamo u istom ritmu, s pretposljednjim kvadrilogijskim poetičnim postom u ovome nizu. Možda je nekome već dosta, ali - hej - malo ravnoteže za desnu polutku mozga ovome blogu nije naodmet, zar ne?! 


_______________________________________________________________________





Come

Or leave

Be it at your will.

 

Leaving

Or coming

The door is open still.






The river of life brings joy and torment.


The mind is floating between the Future and the Past.

Anchor yourself to the shore of this moment,

And let the presence of the Present last.









To move, to go, to will, to strive

That is to be alive

Under the vast open sky

To learn, to do, to ride, to dive...









Beauty's all around me,

Beauty's all I see,

Whether made by man's hand,

Or by God's hand painted tree.






Once I'm gone


Don't be sad

But be glad

To die is not to be dead.








But the people that are clinging

To the souls of the dead,

Don't really have an inkling

How useless are the tears shed.

 

 

 

Etnolog @ 07:00 |Komentiraj | Komentari: 64 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 5, 2010
S obzirom da su komentari bili većinom pozitivni, evo i nastavka sinergijske foto-poezije.




Somewhere in my recollection,

As an ancient imprint in my mind,

There exists a memory

Of a  wonderful sight.





Round, and round, and round we go,

From winter to spring, from summer to fall...

Round, and round, the hours spin,

One, two, three, four..., eighteen, nineteen...





I've come to go,

I didn't come to stay.

My presence is of short term,

And than I'll go my way.




"Don't carry the world upon your shoulders",

Once upon a time sang Sir Paul.

But how to escape the Global World Moulders

Pressing our backs against the wall?





Pupil of the eye frozen in terror,

The moment when innocence and cruelty meet;

If we can ignore that, we must be in error,

Over the blood crying eye saying: "Bon appétit!"

(Napomena: uz ovu posljednju fotku išla je još jedna, oderanog janjeta kako visi okačeno za nogu u jednoj dolačkoj mesnici, s izbuljenim okom koje se još nalazilo u krvavoj duplji. Fotka je napravljena u analognoj tehnici, zato je nema ovdje.)


Etnolog @ 22:02 |Komentiraj | Komentari: 53 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 25, 2010

Prije nekih sedam godina frendica Suzana odlučila je poći u Dublin studirati fotografiju. Za prijavu morala je složiti portfolio svojih fotografija. Odlučila se za ono što joj je najbliže i nadostupnije, motive Zagreba. No palo joj je na pamet da bi bilo zgodno popratiti fotografije stihovima hrvatskih pjesnika, pa me zamolila za pomoć u lociranju engleskih prijevoda odabranih stihova. Ubrzo se pokazalo da takvo što neće biti moguće pronaći jer ne postoji. Potom je pala ideja da bih ja mogao pokušati prevesti ih. Od desetak bio sam zadovoljan otprilike s dva pokušaja. Tada je, znajući za moju povremenu sklonost stihovanju, predložila da napišem vlastite stihove potaknute fotografskim motivima. I eto, u nastavku slijede neke od fotografija iz portfolija sinergijski popraćene mojim stihovima. Netko će uživati u jednom, netko u drugom, netko ni u čemu, netko u oboje. A frendica? Upala je iz drugog pokušaja. I nedavno diplomirala!







The moment you give

Is the moment you receive;

When you get - the loosing starts,

When you loose - you're ready to retrieve.

 

Yes, yes, yes, but who thinks in a philosophical fashion

When his senses and mind are stirred up with passion?








Sometimes just a glance,

Can induce in me a trance,

Of primordial beauty,

And harmony,

At every stance...

Just a glance...








Lean on me, I will help you stand;

Together we are stronger, holding hand in hand;

Let our colours and textures harmoniously blend;

Our foundations built on rock, never on sand.
 





Too many people live petty lives,

Some leave traces that are bold,

Easing the struggle of workers, children, housewives,

Being remembered as a heart of gold.








In my garden there's a rose.

In my garden there's a ladder.

A ladder that to nowhere goes,

And a rose that says: "It'll be better".


Etnolog @ 22:10 |Komentiraj | Komentari: 66 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 28, 2010

Nedavno sam dobio forvardušu čiji tekst slijedi nešto niže. Kako sam se bavio proučavanjem progona vještica u novovjekoj Europi (općeprisutna je iluzija da se zbivao u srednjem vijeku), podsjetio me na procese koji su prethodili lovu na vještice 15.-18. stoljeća. Naime, već su i prije postojale predrasude i zazor prema određenim društvenim skupinama poput gubavaca, Židova i muslimana, da bi uslijed ekonomskih, zdravstvenih i drugih socijalnih napetosti u Francuskoj u 14. stoljeću došlo do stvaranja predodžbe kako postoji izvjesna zamišljena urota. Protiv koga? Države, kršćana, zdravih - svejedno. Došlo je ne samo do društvene izolacije i zazora već i do fizičkih obračuna i likvidacija. Potom je slijed gubavci-Židovi-muslimani nadopunjem raznim drugovjercima koje je Crkva proglasila "hereticima" s kojima je također izvršen krvav obračun. Na kraju tog slijeda iracionalnosti i predrasuda, prvom pol. 15. st., iskristalizirat će se teološka teorija o uroti protiv kršćanstva: predodžba o postojanju grupa muškaraca i žena što prakticiraju neku novu vrstu čarobnjaštva pod okriljem Sotone, provodeći seksualne orgije, moreći djecu, ritualno se odričući križa i vjere. Nešto kasnije tom skupu predodžaba pridružit će se i one najpoznatije o noćnim letovima na sabat i sposobnosti metamorfoze vještica u životinjski oblik.

Imajte na umu da se kristalizacija ovakve složene predodžbe u umovima svećenika i teologa zbivala duže od stoljeća pod utjecajem raznih pučkih vjerovanja, društvenih procesa, te naročito ekonomski, društveno i zdravstveno kriznih razdoblja. (Krize su naročito plodno tlo za bujanje iracionalnosti, traženje krivca i žrtvene janjadi.) Neki od tih predodžbenih elemenata postojali su i još od razdoblja ranih stoljeća kršćanstva dok je bilo anonimna sekta kojoj su također pripisivane gadosti poput orgija, kanibalizma i sl. (sjetite se prethodnog posta, tko iz povijesti ne izvuče spoznaju i pouku, prinuđen je da je ponavlja).

E sad, stiže meni upozoravajući forvard s namjerom alarmiranja javnosti o zbivanjima u Osijeku. Nepotpisan, nepravopisan (malo sam ga uredio za objavu), pun tvrdnji bez ijedne potvrde. Imajući na umu gore napisano, te našu stvarnost u kojoj prijete boleštine, financijski je slom, Zemlja se trese, klima se mijenja, društvo je u previranju... ovaj mail odmah sam dijagnosticirao kao ksenofobni pamflet. Uostalom, procijenite sami:


KINESKI SHOP I TRGOVINA ORGANIMA (u Osijeku)


           Priča se po gradu da su dvije ženske osobe bile zarobljene u podrumu kineskog shopa (informacija provjerena u MUP-u, postoji i službeni zapisnik) pa molim ako netko zna kakvu informaciju neka ju ovdje objavi za dobrobit naših sugrađanki da ne ulaze više u dotičnu radnju...
           Naime o čemu se radi..

           Slučaj 1.
           Dovezao dečko curu u kineski u 19.20 i ostaje vani parkiran u svom automobilu ona ulazi na brzinski shoping, on ju čeka vani u autu do 19.50 i sumnjivo mu je što je nema tako dugo i odluči otići po nju u trgovinu. Ulazi unutra i pregledava prizemlje i kat radnje, ali nje nema nigdje. Lagano ga hvata panika i počinje ju dozivati, međutim od nje ni traga ni glasa. Pita trgovkinje, ali one kažu da ju nisu vidjeli? (a sve je okruženo video nadzorom). Silazi do SONIC banke i priča priču zaštitaru koji zove policiju. Policajci dolaze i pročešljaju cijelu trgovinu i cure nema. Otkrivaju da postoji skriveni prolaz iz trgovine u podrum zgrade i odluče pročešljati podrum. Silaze u podrum i imaju što vidjeti (scena kao iz horor filmova) cura svezana sjedi na stolici omamljena u nesvijesti, a kraj nje torba sa kirurškim instrumentima i neka dvojica kretena u pokušaju bijega. Ustanovilo se da se radi o trgovini organima. Jadna cura završila na psihijatriji, na sreću nisu joj uspjeli nauditi...

           Slučaj 2.
           Bračni par srednjih godina, ista situacija, ona ide malo u shoping on će ju pričekati vani pola sata prije zatvaranja... On je strpljivo čeka i u jednom trenutku vidi kako trgovkinje zatvaraju radnju (???) a žena mu nije izašla. On doleti do njih, a one kažu da nema nikoga da zatvaraju. Čovjek momentalno sa svog moba zove policiju koji dolaze na sreću brzo i upadaju u radnju i nalaze gospođu u podrumu radnje svezanu i omamljenu. Znači ista priča (ali na sreću neozljeđenu).
           Obje priče su provjerene, znači nisu nikakva nagađanja, službene osobe su potvrdile i postoje zapisnici, pa sad ja vas dragi moji sugrađani pitam nekoliko stvari?

           1. Zašto nigdje u novinama o tome nije pisalo ili na TV? (Da se ljudi upozore u najmanju ruku.)
           2. Kako to da trgovkinje nisu ništa znale o podrumu?
           3. Zašto ta trgovina nije zatvorena ili zapečačena dok istraga traje ili pitanje da li uopće traje?
           Pa jel moguće uopće da se ovakve stvari dešavaju u našem gradu i da prolaze nekažnjeno dok netko ne nastrada?
           Obje priče su se dogodile u razdoblju od mjesec dana i ta trgovina normalno radi kao da ništa nije bilo... Zar je moguće da su kosooki toliko jaki da su sve službe potplatili da se sve zataška? Zamislite sad da se ovo dogodi netkome bliskom vama...
           Ja nemam riječi i ove priče mi zvuče kao da su daleko od nas ali nažalost to se dogadja u centru našeg ljepog Osijeka i odlučio sam je svima ispričati pa valjda će doći i do pravih ljudi koji će tome stati na kraj.. Isto bih i zamolio i vas koji ovo pročitate...

         Uz pozdrave

Da ovakvi pamfleti mogu imati učinka na prosječan puk govori i tekst onoga tko ga je proslijedio koji kaže: "Ja puno ne ulazim u Kineske dućane, a sada ću još i manje..................bez obzira na istinitost ...........za svaki slučaj! Pitanje je samo dana kad će se ista stvar dogodit u Zagrebu, a to je učestala pojava u Trstu u Italiji. Čuvajte sebe i svoje, posebno djecu!!!!!!!!!!!!!!!!!"

Što se mene tiče, ukoliko vam netko otme djecu, prijatelja, rodbinu u svrhu žetve organa za transplantaciju, sva je vjerojatnost da će to prije učiniti neka bratska hrvatsko-srpska mafija kako već surađuju u automobilskom, duhanskom, atentatorskom, naftnom i inom kriminalu, nego naši sugrađani Kinezi. U vremenima krize koja tek slijedi čuvajmo se stereotipa, predrasuda i iracionalnosti.

Evo, u prilog ilustracije nastojanja mojih/naših susjeda Kineza na uklapanju (na moju etnološku žalost) u zapadnjačke trendove i life style, objavljujem fotke s vjenčanja jednog kineskog para snimljene s mog prozora svibnja prošle godine:






















Etnolog @ 09:34 |Komentiraj | Komentari: 53 | Prikaži komentare
utorak, veljača 23, 2010
Ovoga vikenda ponovo je stradao jedan tinejdžer, pretukla ga je nekolicina drugih tinejdžera. Sad se već može reći da svakih nekoliko tjedana u Hrvatskoj od tinejdžerskog nasilja smrtno ili teško strada jedan mladić. Naravno, tu su i desetine drugih koji dobivene batine ne prijavljuju, a privatno znam i takve slučajeve. I sad se opet mediji, kao, nešto zabrinuli zbog toga, bildaju neku površnu atmosferu istraživanja uzroka tome, dovode pred mikrofone i ekrane neke "stručnjake" koji lupetaju o nedostatku roditeljske skrbi, o nedovoljnom odgoju u školi, o nedostatku sportskih terena za slobodno vrijeme mladih, o nedovoljnoj policijskoj nazočnosti na ulicama i potrebi postavljanja nadzornih kamera (u Zagrebu Banditić najavljuje njih 800-1500!!!) po gradovima... Bla, bla, bla...


Koje budale! Nemam druge riječi za ovakvu sljepoću. Ajmo ovako: razmislite dobro, kad biste željeli proširiti neku vrstu ponašanja, kad biste neku psihologiju poželjeli učiniti trendom, kad biste htjeli ucijepiti u kolektivnu svijest neke vrednote i tendencije - kako biste to najbolje i najtemeljitije napravili? Pa naravno, propagandom, promidžbom, učinili biste taj svoj "proizvod" koji bi promicao ono što želite općeprisutnim i općedostupnim! Snimili biste materijale koje biste vrtjeli po najutjecajnijim, vizualnim medijima što češće, čim više, što duže, obilno, u svim varijacijama, učinili biste ono što želite podmetnuti što primamljivijim i zanimljivijim...

E sad razmislite: ako je nasilje toliko uzelo maha, i to među tinejdžerima koji su veliki konzumenti medijskog programa, nije li onda sasvim logično da su na takvo ponašanje kondicionirani, obučeni, priviknuti, odgojeni, navedeni - upravo od strane medija koji tako svesrdno PROPAGIRAJU upravo NASILJE kroz vlastiti filmski program?! Tinejdžeri se lako identificiraju i povode za likovima, a filmovi nasilja toliko su privlačno i dinamično sročeni da pucaju direktno u podsvijest, odgajajući mlade na nasilno ponašanje kao na nešto prihvatljivo i normalno. Jer da nije, rezoniraju podsvjesno i logično, zar bi se nasilje tako nonšalantno prikazivalo u našim domovima i zar bi ga svi gledali za zabavu?! Eto, to je poruka koju odašilju naše TV kuće, a onda u svojim informativnim emisijama, kao, sa zgražanjem prenose kad naši tinejdžeri lekcije koje su učili od malih nogu kroz nasilne crtiće i na filmu ponavljaju u praksi po parkovima, ispred škola, na ulicama naših gradova...


I tako se ja godinama pitam gdje je profesionalna savjest naših psihologa, psihijatara, socijalnih radnika i inih, da ne reagiraju na ovu vrstu dekadencije koju propagiraju TV kuće. I onda se, usred gorućeg pitanja nasilja i umiranja tinejdžera po ulicama, pojavi prošli tjedan ad hoc udruga psihologa s kampanjom "Ugasi loš program i upali svoj stav". Kampanja je usmjerena na dokidanje emitiranja škart emisije Nove TV "Trenutak istine". Bajni psiholozi naši, koji su šutjeli i još uvijek šute pred gore opisanim zagađivanjem našeg medijskog, mentalnog i obiteljskog prostora filmovima iz domene onoga što zovem kultom krvi i sperme, sad su se odjednom javili. Smeta im što 1. odrasle osobe, 2. svojevoljno, 3. za novac, 4. javno iznose prljavi veš, 5. dok u svakom trenutku emisije mogu od toga odustati, 6. a podršku im u studiju daju obitelj i prijatelji. Zanimljivo. Doista ti treba fakultet psihologije za ovako uvrnutu logiku. Umjesto da zauzmu načelan stav sasijecanja negativnosti u korijenu, ovi psiholozi kojima posjet dobrom psihologu ne bi škodio odlučuju se baviti kresanjem nebitnih grančica tog duboko zakorijenjenog stabla zla u našim vizualnim medijima.


Umjesto da se financijski i kadrovski iscrpljuju na fundamentalno pogrešnom pristupu potiskivanja sindroma (posredstvom policije i nadzornih kamera), naše vlasti i znanstvenici trebali bi se fokusirati na uklanjanje uzroka. Represija nikada nije pravo ni trajno rješenje. Stvaranje drugačije mentalne klime u društvu jest. Umjesto štovanja nasilja i njegovog tretiranja kao zabave, potrebno je jednakim intenzitetom u medijima promicati filmove s životvornom, suosjećajnom, pozitivnom poantom. Umjesto prebacivanja odgovornosti na roditelje i škole, te prizivanja orvelovskog društva policije i nadzora kamerama, država i društvo s najviših razina moraju preuzeti odgovornost za klimu i vrijednosti koje dopuštaju promicati te djelovati preventivno umjesto represivno. Besmisleno je tolerirati nesmiljenu propagandu nasilja, a onda  njegove manifestacije zatirati treniranjem strogoće. (Pritom, naravno, ne mislim da Crkva tu ima išta pametnog reći i napraviti, jer je njihova isprazna teologija jedna od "cigala u zidu", da se izrazim rječnikom Pink Floyda.)

U tu svrhu prije nekoliko godina bavio sam se idejom osnivanja udruge koja bi, na načelnoj razini i na znanstvenim temeljima, pokretala slične kampanje utjecaja na medije i čimbenike vlasti u svrhu primjene znanstvenih spoznaja u javnom životu. Trenutno u njemu vlada stihija, mrak neznanja i lobistički interesi. No, detaljnije o tome, pogotovo ako među mojim čitateljima ima i zainteresiranih, u nekom narednom postu.
Etnolog @ 00:00 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 4, 2010
Psi laju, a Cvjetni trg prolazi.
(Nela Milijić)

Nešto stariji među vama mogli bi se sjećati one krilatice iz socijalističkih vremena kada se govorilo o NOB-u i o tome kako su u njemu glavni narodni neprijatelji bili "strani okupatori i domaći izdajnici". E vidite, kako je poznato da se povijest ponavlja, tako su naše generacije svjedoci procesa okupacije naše zemlje bez ispaljenog metka. Sredstvo okupacije ovaj put nije municija, već kapital. Neprijatelj je očito naučio lekciju i promijenio strategiju i taktiku osvajanja i pokoravanja, no čini se da mi kolektivno učimo puno sporije.


Neprijatelj je uz pomoć domaćih izdajnika u proteklih dvadeset godina posisao glavninu ekonomske supstance Hrvatske. Da bismo postali dijelom "razvijenoga Zapada" naređivalo nam se navrat-nanos privatizirati društveno (čitaj: narodno) vlasništvo da bi potom naši nekadašnji stoljetni gospodari ili/i okupatori silom svog kapitala do njega došli budzašto. (Danas te države privatiziraju vlastite banke i industrije i to je sad OK!?) Zanimljive su to stvari: Zagrebačka , Privredna i druge banke nisu smjele ostati u hrvatskim rukama jer su loše poslovale, ali čim su prodane neprijatelju odmah su proradile s ogromnim profitima! Hrvatski telekom nije smio ostati u većinskom vlasništvu hrvatske države, pa je prodan i sad smije biti u većinskom vlasništvu njemačke države koja je istovremeno i većinski vlasnik Deutsche Telekoma! INA je neprijatelju prodana na način da s manjinskim paketom ima većinsku upravu, a nitko pa ni predsjednik Mesić nije dosad vidio kako ti podložnički ugovori doista izgledaju? Vatikanski, pak, ugovori Hrvatsku su srozali na ponižavajuću srednjovjekovnu vazalsku razinu odnosa Crkve i države navalivši Crkvu sa svim svojim kadrom i nekretninama također na pleća krhkog nam budžeta poreskih obveznika, a zauzvrat po crkvama i školama prodaju maglu. I tako dalje bez kraja i konca...

Neprijatelj, nažalost, i danas ima svoje domaće izdajnike koji su mu spremni služiti za mrvice koje dobivaju sa stola njegova kapitala ili radi kvaziugleda. Nekoć je neprijatelj bio s onu stranu fronta i u drugačijoj uniformi, deklariran. Danas se neprijatelj mimikrijom skriva među nama, kandidira se na izborima i govori "Ja sam jedan od vas!", a kad bude izabran radi protiv nas. Na čelu grada Zagreba sjedi neprijatelj Zagrepčana, Milan Bandić. Zahvaljujući njegovom pokroviteljstvu u samom srcu  i duši grada, kojom oduvijek smatram Cvjetni trg, a ne Jelačićev ili Markov, neprijatelj je naumio oteti nam ono što je naše, Varšavsku ulicu. Bandić mu je poklanja i to proglašava "javnim interesom". Drugim riječima, Bandić vam kaže da je vaš interes da vas se pokrade, otme vam se javni prostor, uništi velik dio ambijentalnog ugođaja pješačke mirne zone Varšavske ulice, te na njezinom mjestu otvori smrdljiva kaverna za prolaz  tisuća automobila do garaže neprijatelja koji si to sve kapitalom može priuštiti.


Simulacija projektirane kaverne u Varšavskoj by Jutarnji list

Prenosim, stoga, poziv skupine hrabrih ljudi, okupljenih oko udruge Pravo na grad i Zelene akcije da poput niza volontera, nekolicine gradskih i saborskih zastupnika, sveučilišnih profesora, glumaca, javnih djelatnika i dr. svojom nazočnošću na predstojećem prosvjedu još jednom, nakon onog gromoglasnog prosvjeda otprije točno dvije godine, pokažemo da nećemo dopustiti da nam neprijatelj otima samo zato što mu se hoće i što god mu se hoće. Ovo je zadnja prilika da prvo prosvjedom a potom, ako zatreba, i svojim tijelima u živom zidu za obranu Varšavske, pokažemo zube i neprijatelju i domaćim izdajnicima u Gradskom poglavarstvu. MOŽDA, možda se dogodi da se ponukani ovim glasom javnosti iz sna prenu i ostali tzv. naši zastupnici u gradskoj skupštini i Saboru, te dignu ovaj skandal napokon na višu razinu i tako zaustave ovaj vrlo izgledni pokušaj kancerizacije srca Zagreba.

"Nastavljamo s obranom pješačke zone te pozivamo sve sugrađanke i sugrađane na Prosvjed protiv krađe Varšavske koji će se održati u srijedu 10. veljače u 18 sati u Varšavskoj ulici.
 Od gradskih institucija zahtijevamo sljedeće:


1. Zahtijevamo od Skupštine i Gradonačelnika Grada Zagreba da zaustave radove u Varšavskoj iz barem dva nova razloga:

a) Hoto grupa je za jedan projekt dobila dozvole, a potpuno drugi trenutno realizira. Da bi se za njega moglo dobiti dozvole, projekt je od strane Gradskog poglavarstva 30. siječnja 2008. godine proglašen javnim interesom. Ta je odluka donesena na temelju činjenice da se njime otvara prolaz kroz blok između Cvjetnog trga i Gundulićeve. Sada se međutim realizira projekt bez prolaza kroz blok, a o tome govori i promjena službenog imena projekta iz "Cvjetni prolaz" u "Cvjetni".

b) Lokacijska dozvola za ulazno - izlaznu rampu u pješačkoj zoni Varšavske ulice nije pravomoćna jer je od ožujka do lipnja 2009. pred Upravnim sudom pokrenut niz upravnih sporova od strane stanara i osnovne škole u Varšavskoj koji još uvijek traju. Ukoliko stanari i osnovna škola u Varšavskoj uspiju u svojim upravnim sporovima Grad Zagreb mora vratiti Varšavsku ulicu u prvobitno stanje. To znači da bi građani Zagreba u konačnici prvo platili više od 10 milijuna kn za kopanje rupe u Varšavskoj, a zatim bi morali platiti i vraćanje na staro stanje.

2. Zahtijevamo od Skupštine i Gradonačelnika Grada Zagreba da se odredbe GUP-a koje su izmijenjene tijekom 2007. godine radi pogodovanja Hoto grupi vrate na staro tj. da se u GUP-u vrati zona zabrane izgradnje novih javnih garaža u središtu grada, da se vrati koeficijent izgrađenosti u blokovima na 3,0 te da se zabrani denivelacija javnih površina u Donjem gradu.

3. Zahtijevamo od Skupštine Grada Zagreba da hitno održi posebnu tematsku sjednicu na kojoj bi se postavili temelji za novu održivu prostornu politiku u Gradu Zagrebu, te da se u tu svrhu ustanovi stalno savjetodavno tijelo pri gradskoj vlasti koje bi se sastojalo od predstavnika znanstvenih institucija, neovisnih stručnjaka i udruga građana."



Etnolog @ 22:34 |Komentiraj | Komentari: 37 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 7, 2010
Danas svratih do nećakinjica i u jednom trenutku starija (2. razred) počne mi govoriti nešto o tome što joj je netko napisao u spomenar. U prvi mah sam bio zaokupljen nečim drugim a i televizor je bio uključen, pa nisam odmah obratio pozornost, no u jednom trenutku mi se učinilo da je čujem izgovarati ime koje nikako ne bih očekivao čuti od nje, djeteta. Molim? "...mi je napisala Milana Bandića..." Tko je i gdje napisao? Donese ona spomenar, otvori ga, kad na jednoj stranici ugledah ispunjene standardne spomenarske retke: najdraža igra, najdraža životinja, kad narastem bit ću..., najdraža boja, najdraža knjiga... Zadnji red: Ovo ne volim. Pročitajte sami. Dotle je došlo.

Etnolog @ 21:28 |Komentiraj | Komentari: 37 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 16, 2009



Zabavite se klikom na čovječuljka!


Etnolog @ 23:39 |Komentiraj | Komentari: 28 | Prikaži komentare

TagList
Brojač posjeta
112000
Sat
Mjesec
CURRENT MOON
Statistika

Arhiva
« » ruj 2016
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Index.hr
Nema zapisa.